O događanjima nakon nogometnog turnira „Bačke“ 1926. godine

Film Aleksandera Lifke o proslavi jubileja 25 godina Bačke:
 https://www.youtube.com/watch?v=G7u1j4iidUE

Jugoslavensko Atletičko Društvo Bačka u Subotici priredilo je od 3. do 6. lipnja 1926. godine proslavu dvadeset petogodišnjice svoga postojanja[1]. Pokrovitelj je bio Veliki župan Dragoslav Đorđević[2] a i gradske vlasti su se aktivno uključile u proslavu. Klub je uspio i da sagradi nove drvene tribine namesto starih iz 1908., koje su bile isto drvene.

REMIJA MARCIKIC

Remija Marcikić

Pozvani su i odazvali se sportski klubovi iz zemlje – B.S.K. (Beogradski šport klub iz Beograda), H.A.Š.K.  iz Zagreba, te Čehoslovačke – Viktorija Žižkov iz Praga i M.T.K. iz Budimpešte.  Prvi dan programa (četrvrtak, 3.VI.) se poklopio sa crkvenim praznikom Brašančevo (Tijelovo). Gradske vlasti su upravo zbog toga i pozvale svoje uposlene da  prvo prisustvuju procesiji  i službi u crkvi Sv. Terezije  a da zatim nastave da sudjeluju na svečanoj sjednici u Gradskoj kući u čast četrvrt stoljeća Bačke, gdje je bio najavljen i čitav sastav gradskog Senata. Program se nastavio u 11 sati, sportskom revijom i svečanom sjednicom. Na njoj je nakon županovog pozdravnog govora, o povijesti kluba govorio Bačkin tajnik dr. Lazar Oršić[3], a zatim je dr. Josip Prćić[4], predsjednik Bačke predao spomen-ploču Gradu a zahvale je umesto oboljelog[5] gradonačelnika Albe Malagurskog izrekao podgradonačelnik dr. Matija Evetović.  Po podne u 4 sata na igralištu Bačke nastavljeno je sa svečanim programom. U uvodnom dijelu Dr. Stipan Vojnić Tunić[6] predsjednik atletičkog odjeljenja zahvalio se općinstvu grada Subotice a  dr. Babijan Malagurski [7]predsjednik nogometnog odjeljenja predao je tom progodom dar kluba Remiji Marcikiću[8]. Nastavljeno je sa dvije utakmice, sastali su se B.S.K.Bačka (3:0) i izabrane selekcije Sombora i Subotice. Turnir se nastavio utakmicama prisutnih momčadi, a završio u nedjelju susretom M.T.K.Viktorija Žižkov (0:0). Upravo su događanja nakon toga sportskog nadmetanja prerasla takve okvire i nabojem nacionalizma ušla u vode osjetljive međunacionalne napetosti, koja je prijetila da preraste u sukobe. To samo daje dobru ilustraciju koliko su odnosi među nacionalnim skupinama,  bili u prvom redu na lokalu – u Subotici, ali isto tako, ako ne još i mnogo izraženije na razni državne zajednice, uprkos snažnoj državnoj propagandi vladajuće ideologije nacionalnog jedinstva, na vrlo krhkim osnovama.

TRIBINE

O tim zbivanjima kojima je i sam svjedočio, sastavio je izvještaj dogradonačelnik dr. Matija Evetović[9] i podnio ga Velikom županu Dragoslavu Đorđeviću.

 

gr 1186 1926

Dopis dr. Matije Evetovića (PoAS, F:47.Gr. 1186/926)

 

Velikom županu grada Subotice u Mestu

O incidentu prigodom proslave Jugoslavenskog sportskog kluba Bačka čast mi je podneti gosp. Županu ovaj izveštaj:

            Utakmica između češkog kluba „Viktorija Žižkov“ i mađarskog kluba „M.T.K.“ (Magyar Testgyakorlok Köre) vodila se u najboljem redu bez ikakvog incidenta, premda je bilo prisutno oko 6000 duša. Tokom igre su pale ovacije u korist jedne i druge momčadi, prema tome kakvu su igru pokazali, ali se mogla primetiti tendencija kod prisutne mađarske publike da tom prigodom manifestuje i svoj nacionalizam.

            Sa strane nekolicine pale su uvrede protiv mađarskog kluba sa povicima „Fuj, napolje s njima!“ kada je neki mađarski igrač bio grub u igri. Tada sam upozorio gosp. Velikog kapetana da ureduje, a tada sam mislio da vel. Kapetan[10] preko svojih organa, umoli one ljude da se čuvaju toga da vređaju naše goste, jer bi se tim činom teško povredilo naše slavensko gostoprimstvo. Iz svečane lože se drukovalo i manifestovalo u lepoj formi uvek za Čehe, jer je ova publika instiktivno imala simpatije za našom severnom braćom.

            Utakmica je završena sa neodlučnim rezultatom ( 0:0). Narod se počeo mirno razilaziti, pa sam i ja otišao sa svojom suprugom kući. Posle moga odlaska i kad se publika prilično razišla, tada je gosp. Zaklan, beležnik Okružnog suda, stao na tribinu i u ime naroda tražio da se izda Česima pehar koji je Bačka namenila pobedniku utakmice. Kad je momčad „Viktorija Žižkov“ i  „M.T.K.“ izlazila sa igrališta; oba su kluba bila burno pozdravljena, kao što je i običaj, kod svake utakmice.  Gosp. Velik kapetan nije preduzeo ništa da ove ljude umiri. Među ostalima koji su galamili i bunili prisutnu publiku, bili su: Dr. Zvonimir Piškulić[11], advokat; Mitrović, zvaničnik Okružnog suda; Pero Bačević, bivši policijski kapetan; Vasa Jovanović, bivši beležnik I klase i još mnogi drugi, kako sam izvešten većinom sudije i činovnici Okružnog suda. Tada su k njima pristupili: Ivan Marcikić, Gavro Čović, Šime Francišković, Ivan Malagurski, svi odbornici kluba Bačke i molili su ove demonstrante da ne prave smetnje i demonstracije, jer ovo nije politički zbor, nego čista športska priredba i o tome nadležni športski forum rešiti, šta će biti sa jubilarnim peharom. Ali demonstranti su se vladali sve više izazovno i pretili su da će najuriti celu „Bačku“, ako im se izda pehar i grdili su „Bačku“ i nazvali su je anacionalnom i mađarskom.

            Odbornici „Bačke“, da spreče još veći škandal, i eventualnu tuču, rešili su da će pehar demonstrantima izdati, jer su znali, da će ovo pitanje rešiti najviši naš športski forum. Kada je „Bačka“ izvadila pehar, onda su vikali: „Živela Bačka! Sada niste više mađaroni“, i tako su otišli. Pehar su nosili Česi i u „Nacionalu“ su ga predali gosp. Stipi Pavlini, učitelju i članu „Bačke“, stime da ovaj pehar „Bačka“ ima da im na banketu svečano preda kao pobednicima. Banket je priređen u bašti hotela „Nacional“, otpočeo je ½ 10 sati. Prvi je govor održao predsednik društva dr. I. Prćić, pozdravio je Kralja i dinastiju i pozvao prisutne da ih pozdrave klicanjem „Živeo, Živela“. U drugom delu svoga govora zahvalio se gr. Senatu za blagonaklonost i potpomaganje društva. Govorio je još dr. L. Orčić koji je pozdravio prisutne pojednih športskih saveza kao beogradskog i osečkog izaslanika, te sve prisutne. Na ovj govor je reflektirao izaslanik beogradskog podsaveza, iznoseći da se Beograd rado seća Subotice, jer je prvu propagandističku utakmicu 1903. g. u Beogradu  prikazala momčad dvaju klubova iz Subotice. Pri kraju večere dr. B. Malagurski je pozdravio prisutne klubove po redu, „H.A.Š.K.“,   „Viktor. Žižkov“ i „M.T.K.“  naglašavajući u svom govoru da je ova proslava pored nacionalne manifestacije i jedna internacionalna manifestacija športa koja se ne sme nikako ispoljiti u političke demonstracije. Pre ovoga govora, a naročito dok je dr. B. Malagurski govorio, čuli su se uzvici „Šta je sa peharom?, Ko je dobio pehar?“, a najglasniji su bili dr. Piškulić, Vasa Jovanović i Mitrović sudski beležnik, te su tako uzbunili i Čehe, da, ako ime se ne izda pehar, napuste banket, što im je i uspelo. Kada su se Česi dignuli od stola, isto su sa njim napustili banket i gore pomenuti, grdeći rukovodstvo „Bačke“ i sve prisutne, nazivajući ih mađaronima. Pokušao ih tišiti u prvom redu g. Laza I. Ivandekić poč. Kapetan, pristupio sam im ja i rekao: „Molim vas gospodo ne pravite ovde nereda“, tada je od njih progovorio i dr. Ferdo Čulinović[12] i rekao: „Ja sam državni tužilac“, na što sam mu odgovorio, da je tim žalosnije što je i on među onima koji prave nerede. Posle sam pozvao vel. Kapetana da ureduje i da ovu gospodu umiri i napravi reda. G. Vel. Kapetan mi je odgovorio da on nije sposoban da ovde ureduje. Nastavio sam nagovaranje da se umire. Dr. Čulinović se pozivao još i na nacionalizam, našto sam mu rekao da ja to njemu priznajem i znam, ali radi nacionalnog ugleda, molio sam ga da se umire. Ovde napominjem da se za vreme debate i moljakanja, g. Veliki Kapetan, koji mi je stajao iza leđa, po iskazu svedoka smeškao, kao da bi mu ovaj škandal bio po volji i izgledalo je da baš neće ništa da čini, da se ovome stane na put. Konačno su se ova gospoda udaljila iz bašte, te su u susednoj dvorani nastvili grdnje, galamu i pevanje. Po odlasku gđe županice[13] sa banketa, koju su prisutni pozdravili, udaljio sam se i ja sa ženom.    

            Gospodu koja su se nalazila u susednoj dvorani molio sam kao braću da prekinu ove škandale ma što su se malo i umirili, ali kada su videli gđu županicu počeli su vikati „ua!“. Posle moga odlaska povratio se na banket i g. vel. Kapetan te je savetovao najpre g. dr. Orčiću, a posle i g. Ivanu Marcikiću gr. činovniku sa bi najbolje bilo da se prisutni raziđu, pa da veselje nastave u nekoj drugoj, po njegovom izrazu „birtiji“. Izjavio je dr. L. Orčiću još i ovo: „ako dođe do nečega, on će učiniti za to odgovornim dr. B. Malagurskog“, zbog čega i zašto, nije rekao. Oko pola 1 sata nakon športskog pozdrava udaljio se sa banketa „H.A.Š.K.“ a posle kraćeg vremena i „M.T.K.“ a veselje je nastavljeno u najboljem raspoloženju, do 6-7 sati izjutra. Muzika i još prisutni su izašli na igralište „Bačke“, gde je donešena i bleh muzika, te je otpočelo jedno narodno slavlje sa učešćem 600 do 700 građana. Igralo se tako rekuć samo kolo, koje se proširivalo koliko je široko igralište. To je trajalo do uveče u 9 sati bez ikakvog daljeg incidenta.

            Iz svega ovoga vidi se moja čista namera, da sam hteo sačuvati ugled i dostojanstvo naše nacije, držeći u vidu onu lepu vrlinu našeg naroda, da goste, koje smo mi pozvali, cenimo i štujemo, a kao zastupnik gradonačelnika nisam mogao dozvoliti, da se ovi gosti vređaju bilo sa koje strane.

 

U Subotici, 10. juna 1926.                 podgradonačelnik:

                                                          Dr. M.Evetović

 

 

Nije nam poznato kako je Veliki župan Đorđević odgovorio na ovakav dopis. Dr. Evetović je u njemu pokušavao da opravda i sebe ali i rukovodstvo Bačke kao i domaće gledatelje.

A navijanje u cjelini,  na utakmici između  momčadi Viktorija Žižkov, bratskog slavenskog nogomentnog kluba i mađarskog kluba  M.T.K.  umalo je izašlo iz domena  sportske priredbe. Kako to već obično biva u takvim prigodama, na izazov mnogobrojne domaće publike koja je drukovala  za  M.T.K.  manifestirajući svoj nacionalizam, odgovarala je druga manja skupina, koje je po svršetku meča zahtjevala da se pehar preda Česima. Skupina koja je ga predvodila, insistirajući da pehar dođe u ruke čehoslovačkog kluba unatoč neodlučnom rezultatu meča, bila je predvođena javnim ličnostima i istaknutim pojedincima, mahom državnim službenicima. Nasuprot njima saznajemo da je stajala masa subotičana koji su navijali za mađarski klub, a rukovodstvo Bačke, optuživano da je anacionalno, mađaronsko, našlo se u krajnje neugodnoj situaciji. Ta napetost je kulminirala na banketu, koji su čehoslovaci na nagovor tih ličnosti i napustili. Sve to ilustrira koliko su stare rane u odnosima između pobjednika i poraženih u velikom ratu u Subotici i nakon osam godina ostavile duboke tragove, pogotovo u svjetlu sprovođenja i prakse državne politike. Taj rascijep i sukob između onih koji podržavaju režim i njihovih oponenata sve više će se produbljivati. On će se u narednim godinama najjasnije definirati na političkom polju. Bačka će kao sportska udruga pokušavati da i dalje njeguje sport, u prvom redu nogomet, ali i da se prilgođava društveno političkim slilnicama koje su kreirale stvarnost, nalazeći svoju ulogu i mjesto u datostima koje su one određivale.

A pehar za pobjednika turnira, oko koga je izbio škandal, ostao je u Subotici. Naknadni susret između M.T.K i Viktorija Žižkova u kome bi se odlučilo tko je pobjednik nije nikada odigran. Pehar je do 1949. bio u posjedu Bačke, a od tada u zbirci Gradskog muzeja.

 

 

 

U subotici, lipnja 2012.                                                                       Stevan Mačković

 

[1] Događaj je zabilježen i filmskom kamerom Aleksandra Lifke, a danas se taj snimak može pogledati na web adresi: http://www.youtube.com/watch?v=G7u1j4iidUE

[2] Dragoslav Đorđević (Zakuta /opština Kraljevo, 14.1.1887. – ?)  Profesor, političar. U godinama 1911/1912 predavač na privatnoj Gimnaziji u Paraćinu. Kao  komadant artiljerijske baterije sa srpskom vojskom ušao u Suboticu 13.11.1918. U prvim danima nakon toga obavljao je funkciju šefa vojne cenzure.  Godine 1919. vjenčan sa Bunjevkom Marom Malagurski. Radio 1924. kao profesor u subotičkoj Gimnaziji, pa sa toga mjesta dolazi na funkciju Velikog Župana. Istaknuti član Narodne Radikalne stranke, JRZ, i drugih režimskih formacija.

[3] Dr. Lazar Oršić   je bio pravnik po struci. Često se njegovo prezime nalazi i u obliku Orčić!, na pr. tako ga je pisao i u citiranom dokumentu i dr. Evetović.  Vršio je dužnost gradskog Velikog bilježnika.

[4] Dr. Josip Prćić je bio kulturni djelatnik bačkih Hrvata. Radio je kao novinar i novinski urednik. Po struci je bio odvjetnik. Bio na mjestu dogradonačelnika Subotice 1920. godine. Pisao je za subotički Neven i Subotičku Danicu.

[5] Albe Malagurski je bio narušenog zdravlja već u ranijim godinama, to se vidi i po tomu što je  dobio od ministra Bože Maksimovića 1 mjesec bolovanja već 25.08.1925. godine. HAS, F:47. Gr. 1775/926. U penziju je otišao 1.10.1926. da bi 10.6.1927. preminuo od izliva krvi u mozak.

[6] Dr. Stipan Vojnić Tunić (Subotica 25.12.1883. – 4.9.1928.) Aktivan je bio u Zagrebu jesen 1918. godine kao član Narodnog vijeća. Obavljao dužnost dogradonačelnika u Subotici,  Velikog župana  Baje i Pečuha, narodnog zastupnika u Ustavotvornoj skupštini. Bio je predsjednik gradskog Siročadskog stola od 13.11.1920. do 31.01.1928. godine.

[7] Dr. Babijan Malagurski ( Subotica, 15.1.1876. – Subotica 5.6.1944.), pravnik po obrazovanju, aktivan u političkim,  prosvjetnim i kulturnim gibanjima. Godine 1918. bio je izabran za potpredsjednika Narodnog vijeća u Subotici. Bio je i predsjednik Matice bunjevačke. Spadao u red onih javnih djelatnika kod Bunjevaca, koji su bili jugoslavenski orijentirani. Nakon Prvog svjetskog rata u novoformiranoj državi na Prvoj godišnjoj skupštini sportskog kluba Bačka, održanoj 8. svibnja 1920. godine, dr Babijan Malagurski je izabran za predsjednika atletičkog odjeljenja, a već 3. listopada iste godine, na osnivačkoj skupštini Nogometnog podsaveza za Vojvodinu (Subotica) za prvog predsjednika.  Bio je i prvi starešina Jugoslavenskog sokola.

[8] http://hr.wikipedia.org/wiki/Remija_Marciki%C4%87, 31.05.2012.; http://www.reprezentacija.rs/statistika/reprezentativci/1258, 31-06.2012. Marcikić je 1926. bio u sastavu gradske Kapetanije.

[9] Dr Matija Evetović polaže zakletvu kao dogradonačelnik 22.03.1926. Ministrstvo unutarnjih dela ga je postavilo 8.02.1926. sa mjesta ravnatelja Gimnazije na upražnjeno mjesto dogradonačelnika, umesto preminulog Aleksandra (Šandora) Rajčića.

[10] Na položaju Velikog kapetana – prvog čoveka gradske policije bio je dr. Cvetko Horvat. U Suboticu je došao sa dužnosti iz Zagreba.

[11] Dr. Zvonimir Piškulić je bio pravnik. Imenovan u nekoliko navrata u gradsku skupštinu.

[12] Dr Ferdo Čulinović (Karlovac, 17. 5. 1897. – Zagreb, 15. 9. 1971.) Povjesničar, političar i publicist, akademik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1962). Čulinović bio je pravnik po obrazovanju. Kao državni tužilac službovao u Subotici 1923.-1927. Aktivan u režimskim političkim strankama i udrugama, poput Severne zvezde, Jadranske straže Tijekom NOB u Jugoslaviji 1941-45, bio je član antifašističkog  Narodno-oslobodilačkog vijeća Hrvatske i služio je kao tajnik Vijeća zakonodavnog povjerenstva. U 1945. je postao profesor nacionalne povijesti na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Čulinović bio autor mnogih djela o povijesti Jugoslavije.

[13] Riječ je o supruzi velikog župana Dragoslava Đorđevića-Mari Đorđević Malagurski.