Subotica i nova narodna vlast 1944/45, (Vojna uprava, Komisija za utvrđivanje zločina)

176-245-246-247f-176-64-855-jova-i-ciga-subotica-12-12-1944 

Narodnooslobodilački odbor u Subotici (NOO), kao karakterističan revolucionarni organ narodne vlasti, formiran je još prije promjene vlasti, i djelovao je prvo u ilegali. Već prvoga dana po oslobođenju 11.11.1944. godine u svečanoj vijećnici Gradske kuće održana je njegova sjednica.  Tom prilikom je na mjesto gradonačelnika izabran Lajčo Jaramazović, koji će od 20. listopada  nastaviti da vodi to tijelo ali kao predsjednik NOO Subotica. Ubrzo će ovaj civilni organ vlasti pasti u drugi plan i zadržati samo savjetodavnu ulogu odnosno izvršavati naredbe i uputstva vojnih organa.  Jugoslavensko vojno, političko vodstvo, među kojima i vojvođanski komunisti, sudili su tako da su novi organi vlasti u novoosvojenim, mnogonacionalnim regijama Vojvodine preslabi, zato su predložili uvođenje vojne uprave na teritoriji Bačke, Banata i Baranje (uredbu je vrhovni komandant Josip Broz Tito potpisao 17. oktobra 1944.), što je bez sumnje značilo militarizaciju vlasti…[1] Tako je došlo do formiranja Vojne uprave na teritoriji Banata, Bačke i Baranje,  a koja je ukinuta  27. siječnja 1945. godine, s tim da je naredba stupila na snagu 15. veljače 1945. godine. Tako i u Subotici u ruke Vojne uprave prelazi sva izvršna i sudska vlast.

Priča o 75 godina od oslobođenja.

Na čelo Vojne uprave je  bio postavljen general-major Ivan Rukavina, koji je direktno bio odgovoran Vrhovnom komandantu, maršalu Titu. Vojna oblast za Bačku i Baranju bila je podeljena na pet komandi područja, jednu je činila teritorija sreza Subotice sa okolnim naseljima. Ona se dijelila na Komande mjesta, Subotice, Bačke Topole i Sente. Sve mjesne oružane straže od tada su nosile naziv Narodne straže i nastavile da djeluju u okvirima Vojne uprave i pod njenom komandom. Na čelu Komande gradske narodne straže Subotica nalazio se Lajčo Klein.

Sudsko tijelo koje pokrivalo ovu teritoriju bio je Vojni sud vojne oblasti za Vojvodinu J.A., za komandu subotičkog područja.[2] U njegovom vijeću sudili su kapetan Jovan Njaradi ili Mladen Batak, kao predjedavajući te borci  Branko Ostojić i Rade Drakulić dok je sudski isljednik bio Uroš Župunski.

Kao i u drugim evropskim državama, ovdje je, zbog nedela izvršenih u toku rata, javno kolektivno izrečena krivica Nemaca, dok su Mađari u zvaničnim govorima dobili od ovog blažu ocenu (svi Mađari nisu mogli odgovarati za Salašijeva i Hortijeva dela), iako je prvih meseci dominiralo mišljenje o neophodnosti odmazde prema Mađarima, i to u duhu sentence Za sve ćemo vam naplatiti, kao i mišljenje o njihovoj kolektivnoj odgovornosti.[3]

U istoriji Mađara Delvideka najtragičnija su bila bezrazložna pogubljenja izvršena nakon promene imperije, masovna ubistva i  još hladniji dani, nakon kojih nije sledila zvanična istraga nego višedecenijska, politički naređena ćutnja. Istoriografija ovog pitanja je veoma interesantna, jer ono predstavlja tipičan primer za to na koji način jedna vlast eufemizira svoja zlodela.[4]

Cilj odmazde koje je dovela do masovnih komunističkih zločina  bilo je uništavanje svih mogućih i potencijalnih neprijatelja u poslednjoj fazi rata, istiskavanje političkih protivnika iz vlasti, odnosno učvršćivanje novih, slabih državnih organa psihologijom straha.

U tom periodu vršena su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, dolazilo je do smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, odvođenja na prisilni rad i drugih oblika masovnoga fizičkog i psihičkog terora; bilo je progona na etničkoj i vjerskoj osnovi…

Represija uključuje smaknuća, zatvorske kazne, protjerivanja, oduzimanje imovine, zabranu političkog djelovanja i društvenu marginalizaciju razoružanog neprijatelja te političkih protivnika. Imala je nekoliko bitnih uzroka koji se međusobno isprepliću: pobjedu u ratu, izgradnju i obranu države i nacija te socijalističku revoluciju. Drugim riječima, rat je bio glavni uzrok odmazde i osvjete ratnih pobjednika. Po uvođenju Vojne uprave, na čelu Komande Područja Subotica nalazio se Borislav Štrbački. Zemjenik mu je bio Boško Grujić, komesar Eugen Njaradi. Na čelu Komande mjesta Subotica nalazio se komadant Danilo Kravić, a njegov zemjenik je bio Matija Poljaković dok je komesarsku dužnost obavljao Blaško Stražarković.

Prostorije na našla u tzv. Žutoj kući.  Tamo su na ispitivanje dovodili uhapšena lica.

Paralelno sa učvršćivanjem novih vlasti, odvijao se i proces promjene imovinsko pravne strukture društva, sekvestracije, eksproprijacije, konfiskacije i drugih mjera, kojima je oduzimana nepokretna imovina Nijemcima, ratnim zločincima i pobjeglim licima, t.j. svim državnim neprijateljima i ona stavljana pod državnu upravu. U Subotici u prvim danima nakon oslobođenja, lagano se uspostavlja režim svakodnevnog života. Vlastima su u tom pogledu bila važna pitanja usmjerena na ishranu i snabdijevanje stanovništva.  Ali u to doba dešava se i val još hladnijih dana. On u Subotici traje od ulaska oslobodilaca, a najžešći je od kraja listopada do kraja godine, kada strada najveći broj osumnjičenih civila, ratnih zločinaca. Jedna od lokacija na kojoj su vršene egzekucije, streljanja bila je između senćanskog groblja i bivše Mačkovićeve ciglane.[5] Usmrćene žrtve su polagane u masovne grobnice. Osumnjičena lica su privođena, odvođena na saslušavanje. Najčešće se to dešavalo u noćnim satima. Nisu sva streljana nakon toga. Lica odvođena u Suboticu ispitivana su i u zgradi tadašnjeg Sreskog suda.Više dokumenata upućuje i na to da su u mnogim slučajevima preki vojni sudovi tek nakon pogubljenja, na izričito uputstvo iz centra, kreirali presude, koje su upućivale na ratne zločine koje su pogubljeni počinili. Uredbe, zakoni iz tog vremena omogućavali su da je ratnim zločincem, neprijateljem naroda, neko mogao biti proglašen i na osnovu usmene prijave, a predočenje dokaza o tome naročito krajem 1944. se moglo zanemarivati.Mjesta njihovog sakupljanja bile su i kasarne, konjička i artiljerijska, na Palićkom putu.[6]   Mnogobrojni su slučajevi da su uhapšeni od bolesti preminuli u tim uvjetima.  U Bajmoku je velika racija izvedena 2.11.1944. godine, i u njoj su uhapšeni mnogi sumnjivci, u prvom redu preostali Nijemci.[7] Uhapšene Žedničane (3.11.1944.) zatvarali  su u Bajmočkoj školi. Neki od njih su prošli ispitivanja te se vratili kućama,  a neki ne!

U cilju prikupljanja podataka o zločinima u prethodnom periodu i u Subotici se formira Posebno povjerenstvo.  Za teritorije Bačke  Topole i Sente formirane su posebne mesne komisije.  U Subotici je djelovao Odbor mesnog  povereništva za  utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača[8] kao i ekspozitura Anketne komisije pri Komisiji za  utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini. Kao isljednici koji su obavljali saslušanja javljaju se odvjetnik

Da je Komisijama za prikupljanje podataka o zločinima bilo izuzetno teško da dođu do točnih podataka svjedoči nam i cirkular Predsedništva GNOO Vojvodine  od 21.3.1945. u kome se kaže: …događa sa da razni neprijateljski elementi ili pojedinci iz lične mržnje daju netačne podatke o izvesnom događaju ili ličnosti.[9] Obiteljima kojima se u tim još hladnijim danima  bližnji nisu vratili, moralo je biti jasno da su oni odabrani da bi platili  cijenu osvete pobijednika prema poraženima, i time na njima  ostavili neizbrisive tragove krivnje, nemoći, straha i užasa.  Nedostatak validnih dokumenata onjihovom kažnjavanju streljanjem  posljedica je ratnog stanja[10] kojim se pravdalo takvo djelovanje.

Zlodjela činjena od ulaska mađarskih trupa, dolazila su na naplatu. Uočljiva je snažna linija obračuna na nacionalnoj i ideološkoj liniji. Kao što su se na najžešćem udaru 1941. našli Srbi, kolonisti, tako u novoj situaciji oni vraćaju dugove i prednjače po broju prijava. Naravno, i kod Bunjevac Hrvata bilo je primjera da su zdušno prihvatili Mađare kao oslobodioce, pa su se tako  neki, malobrojni, aktivno  uključivali  u njihov okupacioni sustav, čineći razna zlodjela, a neki drugi potuno  asimilovali i pomađarivali svoja imena.   Prijave, odmazda, kazne, likvidacije nisu zaobišli ni njih.

            Odmazda (Vea victis)

Od prvih dana nove vlasti, njemačko i mađarsko stanovništvo bilo je izloženo masovnim ubistvima, zlostavljanjima, hapšenjima, silovanjima i pljački. Nakon tog prvog udara odmazde, vlast pazila na to da ona ne postane destabilizirajući činilac. Sam Tito je plasirao  rigidan stav o odmazdi: ona nije bila uperena protiv jednog naroda ili narodnosti, nego protiv svih onih koji su, po filozofiji pobednika, bili kolaboranti i, po njegovoj oceni, predstavljali opasnost za uređenje novog društvenog i političkog sistema.  Odmazdu su definitivno sprovodile jedinice za zaštitu države, odnosno OZNA  (Odeljenje za zaštitu naroda)[11], ali su u njoj učestvovale i regularne partizanske i ruske jedinice.  U ogromnom broju slučajeva riječ je bila o ubistvima bez presude.

U sustavu organiziranja vlasti i rješavanja problema naseljenih za vrijema rata kao i domaćih Njemaca folksdojčera prišlo se formiranju logora te se oni uspostvaljaju i na području subotičke opštine.  Logor za sekeljske Mađare nalazio se u zgradi Uboškog doma pored gradske bolnice[12]. Nijemce koji su se još zatekli u danima nakon oslobođenja  ulogorisali su u Sekiću, ili slali u druge logore po Vojvodini.[13]

            Žrtve

U literaturi o Subotici u Drugome svjetskom ratu i poraću, među istraživačima nema znatnijih razilaženja, ali postoje ozbiljne dvojbe oko broja stradalih i žrtava prema nacionalnoj/etničkoj i ideološkoj/vojnoj pripadnosti, kao i prema mjestu i okolnosti smrti odnosno počinitelju.

 

[1] Enikő A. Sajti, Partizanska odmazda protiv Mađara u Vojvodini: rezultati i upitnici istoriografije, Impériumváltás a Vajdaságban 1944. Promena imperije u Vojvodini 1944, (ur. Karol Biernacki, István Fodor), Szeged-Zenta, 2010, str. 36.

[2] Vojni sud je nastavio da djeluje i nakon ukidanja vojne uprave po Uredbi o Vojnim sudovima iz 1945.

[3] http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1423/05_jugoslavija_za_vreme_tita.pdf, str. 247 (sa sajta skinuto lipnja 2014)

[4] http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1423/05_jugoslavija_za_vreme_tita.pdf, str. 249 (sa sajta skinuto lipnja 2014)

[5] Na tom mestu je 1994. postavljen spomenik Ptica slomljenih krila  u znak sjećanja na pogubljene civile. Spomenik je studenog 2013. ukraden.

[6] Takav put je imao i poput Sama Martina koji je tamo proveo 3 tjedna a zatim nestao, odnosno likvidiran. POAS, F:278. R. 979/1958.

[7] Ogromna većina muškaraca dijelom praćena svojim obiteljima izbjegla je i povukla se prema zapadu, tako da su oslobodioci zatekli pretežno samo starce, žene i djecu.

[8] Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini (u daljem tekstu Komisija) osnovana je na sednici GNOOV-a održanoj 10-13.03.1944. godine i pripadala je resoru prosvete i propagande unutar GNOOV-a. Pravilnik o radu je donet 6.05.1944. godine. Prezidijum Narodne skupškine FNRJ je 14.04. 1948. godine doneo Ukaz o ukidanju Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Shodno tome prestala je sa radom i Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini. Komisija je imala zadatak da sakuplja podatke o zločinima, ubistvima, paležima, pljačkama, silovanju; o odvedenima u logore i zatvore; vodila je spiskove o licima odgovornim za krivična dela, o njihovom zvanju u vojsci ili u civilnoj službi, bili oni Nijemci, Mađari, Hrvati, Srbi ili pripadnici drugih naroda. Prema prikupljenim podacima utvrđene su vrste zločina.

[9] POAS, F:483. II 32/1945

[10] Formulacije koje se javljaju u dokumentima:  nestao u završnim operacijama,

[11] OZNA je osnovana još rujna 1943. godine, i to u okviru Vrhovne komande. Njen cilj je bio stvaranje obavještajne mreže za otkrivanje špijuna i petokolonaša. Vodio ju je Aleksandar Ranković. Ova organizacija je bila prethodnica UDB-e.

[12] POAS, F:166.26.3 1a. Preko puta Bolnice u bivšem Uboškom domu  nalazio se Logor za doseljene sekeljske Mađare.

[13] Vidi: Stevan Mačković, Logor za Nemce u Sekiću, Istina, na primeru Sekića, Die wahrheit am beispil von Sekitsch, Az igazság Szikics példáján, Novi Sad 2007, str. 53-132.